Hrvatsko pjesništvo Boke kotorske
DIGITALNA ANTOLOGIJA

  
LAGO DI COMO

Sama bješe pjesma, bez mača i štita,
na četiri mlada državna bandita.

Jezero je zrilo prizor satanida,
bjesnilo terora, mrlju moga skalpa,
i potonju bistru kap očinjeg vida,
te jesenske noći podno snježnih Alpa.

Sama bješe pjesma, bez štita i mača,
od zloumne sile svojom žrtvom jača.



BEZAKONJE

Slijep, svezan, između dvojice
razbojnika crvenog podzemlja,
pršti tanka kora poledice.

Gluha ura vrhbosanske šume
po nauku azijatskog Kremlja
strojnice su uperena u me.

Uskvasalo moje srce malo
nedužna bi htjelo obraniti
ko obalu napjenjeno žalo.

Zbogom Dome, sa zadnje postaje
vitez nije, nije teško biti
kad ti ništa drugo ne ostaje.
  

Vjenceslav Čižek

Rodjen je u Đenovićima, u Boki Kotorskoj 28.veljače 1929. U Crnoj Gori je stekao osnovno i srednje obrazovanje. U Podgorici je uređivao list Omladinski pokret te osnovao Klub mladih pisaca. Iz Crne Gore je protjeran jer je odbio objaviti neke članke po nalogu Centralnog komiteta. Jugoslavenske komunističke vlasti osudile su ga na pet godina robije, koju je izdržavao u Srijemskoj Mitrovici.
  
Nakon toga odlazi u Sarajevo gdje je završio Filozofski fakultet, nakon čega je 1972. godine emigrirao u Njemačku. U studenom 1977. jugoslavenski su ga agenti silom oteli i odveli u Jugoslaviju. Godinu dana kasnije bio je osuđen na dvanaest godina tamnice. Amnesty International proglasila ga je zatvorenikom savjesti.
Za ovoga mučeničkog tamnovanja gotovo je potpuno oslijepio. Na zahtjev njemačke vlade pušten je na slobodu u srpnju 1988., a u studenom iste godine stigao je u Frankfurt, u svoju drugu emigraciju. 
Po dolasku u Njemačku Čižek objavljuje zbirke pjesama Krvopisi predsvanuća 1989. godine i Bosonoga prašina 1994. godine. Satirične listiće pod nazivom Ljekovito trnje piše 2000. godine. Poslije njegove smrti izlaze zapisi iz tamnice pod nazivom “ U raljama zloduha”. Iz zeničkog zatvora Čižek je izišao slijep, a u pisanju mu je pomagala supruga koja je zapisivala ono što bi joj on diktirao. Tako su ostala sačuvana njegova djela.
Objavio je knjige lirike Krvopisi predsvanuća, Bosonoga prašina i Ljekovito trnje.
Nakon duge i teške bolesti umire u Dortmundu 25. studenoga 2000. godine. Pokopan je u Sinju, 1. prosinca 2000. godine. 

“Bio sam antikomunist kroz cijeli svoj život. Desetljećima rugalački sam navještao sramno raspadnuće strahovlade. Nisam to činio zastupajući neko drugo ideološko, političko ili ratničko stajalište. Komunistički društveni sustav doživljavao sam kao izravni i posvemašnji napad na ljudsku bit. Stoga je ishodište moje oporbe bila pobuna savjesti.
Nikada nisam mogao povjerovati u budućnost društva koje bi se temeljilo na agnosticizmu i ateizmu, na prisilnome radu i klasnoj mržnji, na nasilju i zatomljenom prirodnom pravu na slobodu pojedinca i naroda."​
  
  
MATIČNI BROJ 6146

Dok svoju kob s dlana zvjezdanoga sričeš
ponižen do omče u smetlištu tlake
i pepeo smrtni žarnim čelom tičeš,

u psovačkom stroju što nikamo vodi
sa uzničkim žigom sred balkanske mlake,
gdje se zakonito samo zloduh plodi,

sav isparan ljuto bespućima zlobe
avetinjske vlasti, ja užižem tebi
voštanicu časti, Vjenceslave, robe!

  
Download

Marija Dubravac:
VJENCESLAVU ČIŽEKU

 ... Tvoju prošlost u narodu.
Herceg Novi, rodna Boka,
Nek te vijekom pamti, ljubi,
Književnika slijepog oka,
Neka štuju domoljubi.
Oj slobodo slatka, mila,
Gundulića draga seko,
Krv hrvatska kad god lila,
Hrvat nije vragu klek’o.
Dok je srca, stare slave,
Stijega, Krsta kraj međaša,
Dok imamo Vjenceslave,
Postojat će Lijepa naša.
  
  
Boko mila, Boko stara,
Hrvatskoga roda diko,
Dala si nam divnog dara:
Iz krila ti pjesnik niko...
  
POSVETE ČIŽEKU
Pred smrt, na bolesničkoj postelji, 13. srpnja 2000. izdiktirao je svojoj supruzi svoj zadnji “krik ranjene duše”, pjesmu-epitaf, koji se sada nalazi na njegovome nadgrobnom spomeniku u Sinju:

Bijah samo jedno zrno
U Božjoj žitnici,
Tek jedan kamičak
U Katedrali hrvatske slobode.

Vjenceslav Čižek-Epitaf na grobu u Sinju